U organizaciji Dubrovačkih knjižnica, a u sklopu programa Dubrovačkog zimskog festivala, dr. sc. Jelena Obradović Mojaš održala je predavanje pod naslovom ''Nasljeđe dubrovačkih kolendara'' koje je od 21. prosinca dostupno na YouTube kanalu Dubrovačkih knjižnica. Dubrovačka kolenda datira od kraja 13. stoljeća kad je zabilježen prvi spomen o kolendavanju (1272. godine), pa sve do danas. Dugih osam stoljeća to slojevito kolendarsko nasljeđe moglo bi se iščitavati iz nekoliko rakursa od etnografskih i književno - povijesnih, do glazbenih i folklorističnih. Od tada do danas kolenda je postojala u dvojakoj formi, supostojala kao folklorna, to jest, neautorska tradicijska pučka i kao književno – povijesna, umjetnička, autorska kolenda koja je svoj istinski cvat imala u 18. i 19. stoljeću i koja je na početku 20. stoljeća nestala i opet je ostala samo ta folklorna, odnosno tradicijska kolenda. Mnogo je imena dubrovačkih kolendara koje bi se moglo rasvijetliti, poput Pijerka Sorga ili Antuna Kaznačića i njegovog sina Ivana Augusta Kaznačića.

Obradović Mojaš izdvojila je i portretirala dva kolendara čija su imena ostala ugravirana u povijest svakodnevice, ali i kulturu življenja i svetkovanja dubrovačke prošlosti. To su Vlaho Obuljen Slijepi, predstavnik pučke neautorske kolende, i Mato Franov Zamagna Tamarić, predstavnik književne autorske kolende. Vlaho Obuljen Slijepi (1837. – 1907.) pjevač, glumac, trgovac i kolendar, obilježio je  svakodnevicu Dubrovnika s kraja 19. stoljeća. Radi se o jednoj vrlo osebujnoj ličnosti koja je ostavila veliki trag na dubrovačkim ulicama. Rođen je na Konalu kao zdravo dijete, međutim usred bolesti tjemenice i pogrešnog lječenja oslijepio je vrlo rano te je imao jedno specifično djetinjstvo. Njegove godine odrastanja Obradović Mojaš nazvala je 'djetinjstvo pod tumborelom', a tumborelo je bila kapa ispunjena bumbakom koju mu je napravila majka kako bi spriječila njegove ozljede kada bi pao htijući se igrati s djecom. U 21. godini ostao je bez roditelja, sam sa sestrama. Prodavao je i češljeve, konac, koralje i druge zanimljivosti, otac mu je bio pomorac pa mu je vjerojatno donosio s putovanja. U kolendarskoj baštini Vlaho je ostavio iznimno bogat trag, njegove kolende koje su nastale u duhu pučke tradicije, traju i danas. Tri desetljeća nakon Vlahove smrti u listu ''Dubrava'' objavljena je 'Dubrovačka kolenda - kako je pjevao Vlaho Obuljen', ta je kolenda zapisana prema njegovom kazivanju. Dubrovnik pamti Vlaha Slijepog i njegov kolendarski otisak, a to dokazuje i činjenica Vlahovog doslovnog ''ulaska'' u kolendarski stih prema kazivanju njegove šogorice Rine Mašere Stulli, a zabilježila ga je i Maja Bošković Stulli. Poslužio je i kao inspiracija književniku Ivu Vojnoviću koji ga je 1895. godine s dubrovačkih ulica uveo u svoju literaturu. Bio je inspiracija za Vlaha Slijepoga u drami ''Ekvinocijo'', gdje je glumio sam sebe. Iste godine u listu ''Prava Crvena Hrvatska'' objavljen je članak pod naslovom ''Vlaho slijepi redivivus'' (koji se može pogledati na digitalnom repozitoriju Dubrovačkih knjižnica ZDUR-u).

Mato Franov Zamagna Tamarić (1800. – 1870.), povjesničar i pjesnik koji je za sobom ostavio malu kolendarsku zbirčicu (kolende od godišta 1817., 1818. i 1819. godine) koja se čuva u rukopisnom fondu Znanstvene knjižnice u Dubrovniku. Prije pada Republike Zamagne su bili jedni od najjačih plemeničkih rodova. Koledarsku zbirku Zamagna je pisao tri godine kao mladić u 17., 18. i 19. godini, a pisao ih je iz jednog govora srca, altruizma, potaknut na neki način društvenim zbivanjima, ali i u povodu blagdana. Njegove kolende su jedan odraz bezbrižnih dana mladosti, noćnog ladanja koje je nazivao 'miloriječko selo' jer se u Rijeci dubrovačkoj nalazi Ljetnikovac Zamagnine obitelji koji je Matu predstavljao istinski 'locus amoenus’. Zbirku je popelio cvjetnim uzorkom, a pisao ju je unoseći kolende iz svog užeg obiteljskog kruga. U njima je vidljiv tradicijski pejzaž i ophodne arhajične radnje, instrumentariji i dogovor o putanji kolendara, ophodi, formulirani arhajski izrazi, čestitanje, traženje darova, čašćenje i druge slike iz ladanjske svakodnevice. Rukopis je čitak, a bilo je i nekih trenutaka kad je crnilo tinte progrizlo papir. Ne zna se točno je li Mato Zamagna pjevao ove kolende, ono što se pretpostavlja iz scenarija tih vremena je da su se te kolende čitale u obiteljskom krugu, u radostima i veselju. On je sebi dao truda i napravio i kazalo kolendi, s unutarnje strane je notno popelje što daje naslutiti da su se te kolende uistinu i pjevale u sutonima uoči blagdana.