Kako se riječima oprostiti od čovjeka satkana od riječi, od onoga koji je – kako je to zapisao Sidran, otkupljujući vlastitu sirovu kožu – dobro znao da od poezije i od pjesništva ljudski rod nije pronašao ništa ni bolje ni više, onoga kojemu je Tvorac udahnuo Dar?

Teško, s riječima treba umjeti. Možda bi se moralo tek zašutjeti, pripustiti tišinu i samo šuštanju stranica u stih prestvarene stvarnosti dopustiti da joj poremeti spokoj i mir. U tom trenutku jedna osobna povijest zavrtjela bi se unatrag, pretvarajući se u vječnost samu. Al' ipak. U Dubrovačkim knjižnicama Gospar Luko uvijek je bio „netko naš“, netko tko je neumitnom protoku vremena unatoč, s uvijek istim, nikad ugaslim dječačkim sjajem u očima i u bradi skrivenim osmijehom riječima o riječima govorio, magiju riječi u novu rječitu magiju pretvarao, kao nitko drugi svoje vlastite stihove interpretirao… A mi ne znamo reći ništa što već nije rečeno. No možda niti ne treba puno. Možda je jedno jednostavno i iskreno „hvala“ sasvim dovoljno. I zato: Hvala! Za svaku dobru riječ, za svaki pogled, za svaki smijeh. Za ono puno ostavljenog nam sunca. Možda nije slučajno što je Vaša posljednja knjiga pjesama naslovljena „Kajkavske pjesme“ posvećena upravo Dragutinu Domjaniću. Mi ćemo opet pripustiti tišinu. Narušit će je tek melodija jednog drugog našeg Paljetka, ona uz koju Domjanićeva "Fala" tako nježno prijanja.

I da ne zaboravimo: pozdravite nam tamo negdje gore Cvijetu, Šiška, Držiće - Džoru i Marina, Gundulića, Palmotića, i sve one naše stare i mlade koji u Vašim stihovima nađoše mjesta… Dubrovačke knjižnice zauvijek će čuvati njih, zauvijek će čuvati Vas!

Mala teza o smrti

Smrt to je samo drugi raspored istih stvari;

u oči uđu vlažne leptirice i mašu

krilima s kojih pada polako snijeg i živa,

tijelo se neprimjetno sa samim sobom spari

i pretvore se zvijezde u gustu mlaku kašu

nad kojom jedna sasvim suluda ptica pliva

i premjesti se mjesec iz rijeke, dolje k svodu

pod pazuh mladog krotkog anđela koji siše

svoj palac s noktom nalik na ljubicu i ružu,

kapci se samo sklope a oči još se više

otvore pa se pogled uputi (u svom hodu

nezgrapnom) preko stvari bijelome sličan pužu

i počne druga povijest, od natrag, kao vreli

poljubac koji zube satire; sve što takne

ta ruka koja ljiljan miluje kao djeva

u bijelom dvorcu zaspi, pa čeka da je smjeli

dodir u jedru ženu pretvori, da joj akne

ukloni s lica; negdje zapjeva jedna ševa:

to je u stvari sve

foto: Vedran Levi