„Stradun kakav je nekad bio – butegijeri, fakini od dogane i još poneko“ prvo je iz ciklusa predavanja „Sentimentalno putovanje sjećanjem na Grad“ voditelja putovanja Vedrana Benića koje se, 15. travnja 2025., održalo u Saloči od zrcala Narodne knjižnice Grad. Predavanje spada u „Priče iz Ragusine“, a okupljene je uvodno pozdravila voditeljica te Zbirke Matija Nenadić.

Dubrovački novinar i tragalac za zaboravljenim vremenom, slikom i riječju odlučio je zainteresiranoj publici pružiti podsjetnik na prošle ljude, stvari i događaje od kojih danas neki žive na rubu sjećanja ili su posve utonuli u zaborav.

U 19. stoljeću bio je to živi prenapučeni grad, centar je bio na Stradunu, Gruž se vodio kao selo, Lapad su bile nepregledne livade. Dogodile su se drastične promjene koje su dovele novu sudbinu Dubrovačkoj Republici i to se odrazilo na Stradun i na izgled Grada. Godine 1806. zauzet je od strane Francuza, Republika je ukinuta 1808., uslijedila je francuska vlast, oni su mnoge crkve pretvorili u skladišta, dio Dominikanskog samostana pretvoren je u konjušnicu, otud one rupe u atriju gdje su konji pili vodu. Oko Dubrovnika su se isprepletale sve europske velike sile. Dubrovčani su pokušali dignuti ustanak da bi vratili Republiku, to je bilo preodređeno za propast. U vrijeme Napoleona, Dubrovnik je bio vojna baza. Za vrijeme austrougarskog cara Franja (1818.) bio je inspekcijski posjet vojnih objekata, put iza Grada izgradio se u vojne svrhe, a sav materijal bacao se u more (1896. – 1900.). Mnoge devastacije Dubrovnika bile su rezultat vojničkog razmišljanja. Zatim je 1908. probijena Buža da bi grad imao izlaznu vezu s novim putem koji je probijen. Jednu od najvećih devastacija pretrpjela je Onofrijeva fontana u 19. stoljeću koja je dugo bila zagrađena visokim zidom iza kojeg je bio austrijski topnički arsenal, zid je srušen tek 1904.

Slavomir Benić (1917. – 1992.), inače Vedranov dundo, zaslužan je u mnogočemu za današnji izgled Grada jer je bio stručni suradnik Lukše Beritića u DPDS-u. Osmislio je, između ostalog, kamene klupice s rozetama na ulazu u Grad kojima je zamijenjena tvornička željezna ograda koju su napravili Austrijanci, rekonstruirao je mehanizam podizanja mosta na Pilama, najviše se njegov rad može vidjeti na rekonstrukciji otvora Luže ispod Zvonika kojeg su zazidali Austrijanci. Bila mu je velika želja obnoviti staru Gradsku vijećnicu, ali to nije uspio provesti.

Pile su bile s drvoredom krajem 19. stoljeća, a koji je u potpunosti posjećen 1929. Narodna svijest je „sa sjetom“ o tome pisala. Na ulazu u Grad nalazila se stražarnica koja je 1923./1924. srušena i napravljena je današnja skalinada po projektu Ivana Meštrovića. Na Trgu oružja srušena je veterinarska stanica, postojala je i „francuska kuća“ koja je srušena u prošlom stoljeću, često se nazivala i „Ruski dom“ jer su brojni Rusi nakon Oktobarske revolucije došli i stajali u njoj. Ivan Kukuljević Sakcinski 1873. rekao je „Dubrovnik je sitna slika staroga Dubrovnika“.

Kip Orlanda, „kojeg ni sad dugo nismo vidjeli“, 1825. je obalila jaka bura i onda su ga Austrijanci prebacili „u kantun“ u Dvor, Benić kaže kako su vjerojatno odugovlačili s njegovim povratkom jer je Orlando bio simbol dubrovačke državnosti i slobode. Godine 1856. Orlando je vraćen na svoje mjesto, ali okrenut prema sjeveru. Od 1911. do 1923. Dubrovnik je bio i bez kipa Miha Pracata u Kneževu dvoru, kad su Austrijanci krenuli obnavljati u Dvoru i vjerojatno je nešto teško palo na Pracatovu glavu i oštetilo njegov potiljak. Vraćen je obnovljen iz Beča 1906., ali su Dubrovčani vidjeli kako je to tako loše napravljeno da su se pobunili; „vratili su ga unakaženog do zla Boga, bečki majstori su ga onako unakazili kako ne bi u nas najprostiji radnik!“, „vrištale“ su dubrovačke novine. Pracat je ponovno vraćen u Beč „na popravak popravka“. Međutim tada kreće 1. Svjetski rat i u Dvor se vraća tek 1923.

Dubrovački spomenici postali su gradski tek 1921. za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. U zamjenu za zemljište vojne kasarne u Gružu, sklopljen je 1921. ugovor između Ministarstva vojnog i mornarice, Ministarstva prosvjete i Generalne direkcije državnih dobara Kraljevine SHS s jedne strane, te dubrovačke općine s druge strane. o ustupanju nekretnina bivše D. Republike iz državnog u općinsko vlasništvo „da se gradu Dubrovniku očuva karakter historijskog spomenika i omogući kulturni razvitak“.

Postojali su i neki uvjeti za buduću namjenu kao na primjer za zgradu nazvanu „Lazareti“ da će se „izgraditi nova zgrada i pristup na more, a klaonica će se ukloniti“. Za tvrđavu sv. Ivana (Muo) „preporuča se da, u koliko ista ne bi bila potrebna vojnoj upravi, bude upotrebljena za stanicu ispitivanja mora“. Zemljište zvano „Brsalje“ na Pilama za javno šetalište, a „na kome dubrovačka općina ima već služnost iskorišćivanja za javne zabave“. Kućica u vratima od Pila i put, „kućica se srušiti, otvorit će se širi prolaz u grad, gdje će se smjestiti spomenik kralju Petru Velikom Osloboditelju“.

Popis butiga iz 1900. koje je napisao Abramin Tolentino po sjećanju iz 1958. kaže kako je najviše bilo barbijera (brijača), ukupno 12, odjeća se mogla kupiti u devet dućana, od njih toliko, pet je gospar Tolentino označio kao sarto nazionale. Na Stradunu su poslovale i tri klasične krojačke radnje (šavci),a jedna je butiga naslovljena kao vestiti fatti, nešto kao današnja konfekcija (Braća Ortolani). Kavana, zlatara i crevjara (postolara) bilo je po četiri. Po dvije mijenjačnice (cambiavalute), banke, farmacije, drogerije, klobučarske radnje, tabakerije i gvoždarije, te dvije manifature (muški klobuci i fina muška roba). Po jedna papirnica, cvjećarnica, butiga od piture (boje), a jednu je Tolentino označio s kinhalerija i vetrami (franc. i tal.) to jest građevinskog alata i stakla. Na Stradunu je bio i jedan odvjetnik.

Dubrovački informator 1938. godine piše kako su ostale dvije ljekarne, pržionica kave obitelji Tolentino, broj brijača pao je na pet, ostao je jedan postolar, ali pojavilo se pet butiga od gotovih crevaja. Bilo je sedam zlatara, četiri urara, isto toliko manifatura, butiga, konfekcije, tri klobučara, butiga od igračaka. Broj knjižara, dućana pisaćeg i kancelarijskog materijala znatno je porastao – ukupno ih je bilo osam.

Nakon 1945. godine Jugoslavija je nacionalizirala sve prijašnje butige, pogotovo one na Stradunu, vlasnike je često ponižavala tako da su morali ostati raditi u svojoj prijašnjoj butizi, ali sad kao poslovođa. Tako je Bondijev otac, gospar Frano radio u svojoj butizi sve do mirovine. Obitelj Šikić došla je s Murtera i otvorila slastičarnu 1900. u Ulici od puča. Celestin Šikić bio je njihov neput i došao je kasnije sa sestrom u Grad i otvorio pastičeriju „Cele“ 1932. Njega je naslijedio sin Jozo.  

Sredinom 20. stoljeća zavladao je bog turizma, Grad je još uvijek bio čist od stolova, aktivirale su se kavane i hoteli, počeli su dolaziti inozemni gosti za zapada, Dubrovnik je počeo dobivati mondeni štih. Godine 1964. postojale su dvije apoteke, četiri mjenjačnice, pet brijača, dva buffeta, jedna slastičarna, pet urara, četiri zlatara, butiga gramofonskih ploča, tri butige tekstila, dvije knjižare i papirnice, dvije novine i trafike, bila je butiga elektrotehničke opreme, butiga namještaja. Godine 1967. namjena Minčetinih butiga na Stradunu se već mijenja prema turizmu. Izlozi su bili natrpani, svašta se u njih stavljalo, nisu se baš isticali ljepotom. Istaknuo je Benić kad je on pisao 2012. „Dubrovački spomenar“ bilo je 15 butiga sa suvenirima, 4 ugostiteljska objekta sa stolovima…“a sad imamo gumene bombone i patkice“, najamnine su uletjele i mnogi obrti, normalne butige nisu mogle izdržati tu cijenu. Prisjetio se najdužeg dubrovačkog obrta Ronchi (1858. - 2013.) te  Erne Bayer udane Gozze (1935. - 1983.) koja je izrađivala umjetnički nakit, bila je u Beču i izučeni majstor fotografije. „Zadnje laste“ su Vierde, 1914. na Širokoj otvorili, zatim preselili na Stradun gdje je radio sin Giorgio, 1979. Matija Vierda preuzeo i sad se radiona vodi na ime „Giorgo Vierda“.

Prisjetio se Benić i fakina od dogane koji su nestali sa Straduna, kad je u 19. stoljeću porat bio trgovačka luka, oni su ispred carinarnice stajali, bili su viša klasa nosača, obični nosači su bili pretežno siromašni Primorci i prenosili što god je bilo potrebno, čak i kapse. Fakini su bili gospari i točno radili određeni posao, iskrcavali su robu s trgovačih brodova u gradskome portu i stoga su ih i zvali fakini od Dogane. Dok su čekali na posao sjedili bi svaki na svome kamenu ispred crkve sv. Vlaha, za razliku od prijašnjih Primoraca, oni su bili Konavljani iz siromašnijih gornjih sela, trebala im je velika fizička snaga, svaki je trebao dići i nositi vreću od 100 kila, tko nije prošao, nije mogao biti fakin.

- Danas su turisti „autonosači“, zvuk kuferskih rotica danas je najčešći zvuk koji se može čuti po cijelom Dubrovniku, zvuk jake turističke snage koji se teško mogu zaustaviti – zaključio je na kraju Vedran Benić svoje prvo, od četiri, predavanja iz ciklusa „Sentimentalno putovanje sjećanjem na Grad“.

U nastavku ciklusa u 19 sati u Saloči od zrcala održat će se sljedeća predavanja:

25. travnja Betule i kavane – priče i legende

8. svibnja „Slavica“ – počeci i kino-nastavci u Dubrovniku

15. svibnja Oriđinali – neke (ne)zaboravljene face

foto: Vedran Levi / Dubrovačke knjižnice

Objavljeno: 16.4.2025.