U skladu s ovogodišnjim motom Mjeseca hrvatske knjige „Odabrali knjižničari“, knjižničarka i voditeljica Zbirke Ragusina Matija Nenadić odabrala je, 17. listopada 2025., u razgovoru ugodnom s Vesnom Muhoberac, profesoricom hrvatskoga jezika i književnosti, urednicom te kazališnom i književnom kritičarkom probuditi usnule Šiška, Džoru, Mavra, Marina, Ivana i Iva. Gdje su danas Menčetić, Držić, Vetranović, Gundulić i Vojnović?
Nenadić je tragom ideje voditeljice Znanstvene knjižnice Paule Raguž, koja je htjela da u stilu Mjeseca knjige ove godine posvećenog knjižničarima, upravo knjižničari predstave sebe i svoj rad, istaknula kako je tri četvrtine svog rada provela u Narodnoj knjižnici, a zadnju četvrtinu ovdje u Znanstvenoj gdje se događanje i održalo.
- Moj rad je pozadinski, a postoje ljudi koji se knjigom, književnošću, književnicima aktivno bave. Dio djelatnosti knjižničara je i predstavljanje, predavanje i ine aktivnosti, a mi smo odlučile pokazati nekakav kronološki slijed razvoja dubrovačke književnosti – rekla je voditeljica Ragusine.
Počele su sa Šiškom Menčetićem i Đžorom Držićem koji su se zajednički našli u Zborniku Nikša Ranjine, rukopisnoj zbirci pjesama dubrovačkih pjesnika.
- Iz meni nepoznatog razloga, ni profesori, naši kolege, nerado se bave starijom hrvatskom književnošću. Ja sam prije godinu i pol dovela 60 učenika i profesora u Grad da vide što sve Dubrovnik jest i kako je iznjedrio te genijalne književnike jer sigurno ima u ovom našem krasnom gradu, koliko god mi kritizirali, nešto što je na takav način formiralo književnike. I sad kad razmišljam o prvim hrvatskim petrarkistima, Šiško Menčetić (1457.) i Džore Držić (1461.) zapravo su bili prvi galebari u hrvatskoj književnosti, oni su ljudi koji su bili visoko obrazovani, koji su znali puno jezika i tada to nije bilo nešto što je privilegija, nego je bila činjenica. I oni su čitali Petrarcu na talijanskome jeziku i postali, čini se, i prvi petrarkisti uopće u Europi. (…) Mogu li se danas ti književnici čitati? Ali, što je to što je aktualno danas, što je univerzalno? Mislim, svi ovi književnici koje smo nabrojali, ovih šest književnika, pa tako naravno i oni, se koncentriraju oko dvaju segmenta izrazito bitnih i nama svima u životu, a to je ljubav, taj tematski krug ljubavi i tematski krug smrti. I oni zapravo cijeli svoj opus na takav način formiraju. Tako da i Menčetić i Držić, koliko su poznati kao petrarkisti i autori ljubavnih pjesama, oni pišu i posmrtne pjesme pa je i taj segment izrazito bitan, taj ozbiljan kontemplativan pristup – objasnila je Muhoberac.
Dodala je kako je s učenicima skupa proučavala njihove tekstove, morfološku, fonetsku, sintaktičku i leksičku razinu, što bi danas isto moglo biti zanimljivo mladim ljudima.
- Poseban jedan jezik je to, da oni shvate da je jezik ne samo formalno sredstvo za međusobno sporazumijevanje, nego da se zaista mijenja godinama, od 15. do 21. stoljeća, na svim četirima razinama. I onda je zanimljivo istraživati koje su to riječi koje su oni koristili, kao što danas postoje anglizmi razno razni i znamo kakva je ekspanzija engleskoga jezika. Znamo i to da danas nastaju nove riječi - neologizmi, i da se zadržavaju riječi stranih jezika, pa ih nazivamo, naravno, stranim riječima, uz anglizme – dodavši kako je za Marina Držića pogotovo karakteristično što je stvorio ogroman broj riječi (…) Kad gledamo cijelu europsku književnost, od Homera, od 8. stoljeća, znači prva riječ u povijesti hrvatske književnosti je ‘srdžba’, i ‘rat’ uzrokovan tom srdžbom, dakle ljubavlju zapravo nastaje rat; znači cijela književnost počiva na ratu i na boleštinama.
- Iako se misli da je na početku bio petrarkist, nije pronađeno sve što je Mavro Vetranović napisao tada, ali 130 i nešto pjesama njegovih je pronađeno, iako ga danas ne određujemo kao petrarkista, nego se koncentriramo na dijela koja su ostala zabilježena u korpusu hrvatske književnosti. Zbog tih godina koliko je proživio, 94 godine, ljudi su ga promatrali kao zaista staroga hrvatskoga književnika i moram reći što je mene motiviralo o Vetranoviću, a to je kad je moja sestra Mira postala ravnateljica Kazališta Marina Držića, onda je napravila za 2000./2001. godinu repertoar takav da je jedna predstava bila na Velikoj sceni, jedna na Maloj sceni, i to su bile duo predstave koji su imali tu blizanačku perspektivu, i ona se odlučila za Vetranovića, za Suzanu čistu, jednu genijalnu religijsku Vetranovićevu dramu koja je izrazito aktualna i univerzalna, pogotovo danas, kad svi govorimo o ženama i ženskim pravima – istaknula je Muhoberac, a prisjetila se kako su radili i u suradnji s Domom Marina Držića nekoliko izvrsnih predstava nastalih prema Držićevim tekstovima poput urotničkih pisama koja su nastala godinu dana prije njegove smrti, a predstava se zvala Urotnik.
- Ne slažem se s time da se nijedan književnik iz starije hrvatske književnosti prilagođava standardu jer se time gubi jezik koji je polovica teksta, barem, i sad ljudi koji to rade misle da time čine ta djela transparentnijima. Međutim, ja se pitam, tko će čitati Dunda Maroja na standardnome hrvatskome jeziku? Dakle, što je to što ih onda može privući? Neka priča ovako ih privuče, između ostaloga i jezik. Onda, tim jezikom pokušavaju ući u strukturu jezika i vide to bogatstvo jezika, to pravo blago jezika, i razmišljaju što se s tim jezikom događa – napomenula je Muhoberac.
Nenadić se prisjetila kako je 2023. obilježena godišnjica otkrivanja Gundulićeva spomenika i kako se kroz Knjižnicu mogu vidjeti ostatci izložbe posvećene njemu, zapitavši se što je Gundulić danas, što je bio onda?
- Gundulić nikad nije pisao komedije, on je pisao uzvišenija djela, epove… Dakle, puno više ima religijskih konotacija, Isusovci su ga odgojili (…) Ali Dubravka je izrazito zanimljiva. Zanimljiva i za današnje izvođenje. Što danas znači umjetnost, što danas znači ljepota? Koji su to prostori koji se mogu prikazati i rekreirati? Kad smo svi opterećeni raznim prostorima i tom idejom da 24 sata moramo biti online. Moramo biti negdje prikazani. To više nije ono pet minuta slave, nego svatko od nas hoće biti. Sad ja govorim mi, ali 24 sata zapravo na dan biti slavan. Pa tako i ovo govori. Cijelo vrijeme o tom slavljenju. O tom slavlju ljepote – rekla je Muhoberac.
Nenadić je za kraj hipotetički upitala postoji li mogućnost da se u prostorima koji su organizirani za protočni turizam organizira nešto poput kuće dubrovačkih petrarkista, ili kuće Mavra Vetranovića, Gundulića, Nalješkovića, dubrovačkih latinista i bi li se onda pridonijelo brendiranju grada kao kulturne destinacije, grada koji bi turistima ponudio nešto više, a možda i turističke vodiče prisilio da govore o nečemu drugome, o gradu koji osim arhitektonske ima i svoju književnu baštinu.
- Mislim da bi to bilo izvrsno, prije možda 15-ak godina moja sestra je cijelu Narodnu knjižicu pretvorila u dom Iva Vojnovića. Od vrha do dna, dolje bila mala barka iz Ekvinocija, znači, u nekoliko noći se to događa, i ljudi su pohodili, dolazi su gledati fotografije, kostime … Tako da se to može ponovno rekreirati – zaključila je ugodni razgovor o knjigama i likovima iz Ragusine Vesna Muhoberac.
foto: Vedran Levi
Objavljeno: 21.10.2025.