Povodom Međunarodnog dana žena, Dubrovačke knjižnice organizirale su, 6. ožujka 2025., u Znanstvenoj knjižnici predavanje doc. dr. sc. Mirze Hebiba pod naslovom „Između zakona i običaja: pravni položaj dubrovačkih udovica“.
Doc. dr. sc. Hebib u svom je izlaganju detaljno prikazao pravni položaj žena, osobito udovica, u rimskom pravu, naglasivši važnost pojave i posljedica brakova sine manu, koji su postali sve češći od druge polovice 2. st. pr. Kr. Ovakvi brakovi omogućili su ženama veću osobnu slobodu u odnosu na tradicionalne brakove cum manu, u kojima su žene bile pod potpunom pravnom kontrolom muža. U brakovima sine manu, supružnici su zadržali svoju zasebnu imovinu, no žene su izgubile pravo na udio u imovini stečenoj tijekom braka, unatoč doprinosima zajedničkom kućanstvu.
U okviru predavanja bilo je riječi o legatima, koji su udovicama često omogućavali financijsku stabilnost i društvenu autonomiju. Ipak, rimski zakonodavci nisu bili skloni proširivanju imovinskih prava žena. Zakon Lex Voconia ograničavao je nasljedstvo žena iz viših staleža, a Lex Falcidia iznose legata u korist žena, što je dodatno otežavalo njihov položaj. Reformama cara Augusta dodatno su ograničena imovinska prava udovica, uključujući zabranu prijenosa imovine u novi brak i ograničavanje nasljedstva između muža i žene.
Jedan od ključnih pravnih instituta koji je oblikovao imovinski položaj žena bio je institut plodouživanja (lat. ususfructus), koji je udovicama omogućio da koriste imovinu muža i uživaju u plodovima te imovine (npr. najamnina, poljoprivredni prihodi), ali bez prava raspolaganja njome (čuvajući supstancu). Ovaj institut bio je od posebne važnosti za materijalnu sigurnost udovica, jer je omogućio da zadrže ekonomski stabilan položaj, osiguravajući im prava na imovinu bez da postanu njezinim vlasnicima. Za udovice je to predstavljalo način zaštite od ekonomskih teškoća nakon smrti muža, jer bi, iako je imovina pripadala drugim nasljednicima, one mogle gotovo bez ograničenja koristiti imovinu i njezine plodove. U nastavku izlaganja, pozornost je usmjerena na razvoj instituta miraza (prćija, dota, lat. dos), primjenom kojeg su žene u rimskoj pravnoj tradiciji na specifičan način crpile svoje nasljedno pravo od roditelja, te koji je postupno postao ključni institut u kontekstu njihova imovinskog osiguravanja.
Kada je riječ o dubrovačkom pravu, predavanje se usmjerilo na nasljednopravni položaj udovica, te odredbe četvrte knjige dubrovačkog Statuta, kao i primjere iz pravne prakse, s posebnim osvrtom na institut lectus. Ovim institutom omogućeno je udovicama da koriste muževljevu imovinu tijekom "čuvanja vjernosti postelji", što je bilo slično konceptu „plodouživanja“. Unatoč sadržajnoj i funkcionalnoj sličnosti plodouživanju, dubrovačko pravo dalo je ovom institutu specifičnu funkciju koja je bila usmjerena isključivo na materijalnu zaštitu nadživjelog supružnika, uz obvezu očuvanja udovičkog statusa.
U izlaganju je naglašeno kako se u komparativnoj analizi s pravnim sustavima Bizanta, Venecije, ali i srednjovjekovnih gradova šireg jadranskog područja prepoznaju gotovo identični instituti, razvijeni pod utjecajem rimske pravne tradicije. Zbog toga nije moguće jednoznačno utvrditi kako je ovaj institut recipiran u Dubrovniku.
Na kraju predavanja, doc. dr. sc. Hebib je istaknuo važnost kontinuiteta pravnih normi, čak i onih koje nisu zakonski normirane, već su živjele kao običaji. Posebno je ukazao na ideje Balda Bogišića, velikog hrvatskog pravnika, koji je naglašavao značaj sklada između tradicije i pravnog razvoja.
Predavanje je izazvalo velik interes među prisutnima, a nakon izlaganja uslijedila je vrlo interesantna diskusija, u kojoj su sudionici mogli dublje analizirati temu pravnog položaja žena i udovica u europskoj pravnoj tradiciji.