Docentica na Odsjeku za klasičnu filologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu Irena Bratičević održala je u Znanstvenoj knjižnici predavanje „Rajmund Kunić u očima suvremenika“ povodom 300. obljetnice rođenja ovog dubrovačkog pjesnika, književnika i prevoditelja. Voditeljica Znanstvene knjižnice Paula Raguž pozdravila je okupljene uputivši ih na izložbu koja predstavlja građu o samom Kuniću a koja donosi i neke njegove rukopise - sve to upravo čuvaju zidovi ove knjižnice. Izložba će ostati otvorena mjesec dana.

Rajmund Kunić je svoje epigrame posvećivao aristokratima, svjetovnim vladarima, papama, kardinalima, biskupima, književnicima i književnicama, slikarima i slikaricama pa i glumcima, a neke je posvetio i uglednim Dubrovčanima kao na primjer Ruđeru Boškoviću.

Punih 12 godina Kunić je radio na latinskom prijevodu Homerove „Ilijade“ i taj prijevod mnogi smatraju vrhuncem njegovog stvaranja. Pohvalio je tako taj prijevod talijanski pjesnik Melchiorre Cesarotti, a za nova izdanja pobrinuo se Kunićev učenik, talijanski pisac Francesco Cancellieri koji je također pohvalama obasipao stvaralaštvo svojega učitelja. Prijevod je tiskan izvan granica Italije, primjerice u Beču. Međutim, zahvaljujući talijanskom aristokratu Baldassareu III. Odescalchiju, taj prijevod Homerovog epohalnog dijela uopće je moglo ugledati svjetlo dana. Naime, Kunić je jedan prijevod grčkih epigrama posvetio Odescalchiju navodeći ga kao mecenu. Nije poznato je li ovaj Dubrovčanin s rimskom adresom imao još mecena, ali se sa sigurnošću može reći da ga je financijski podupirao upravo ovaj talijanski aristokrat s kojim je svojevremeno usko prijateljevao. Tadašnji apostolski nuncij u Poljskoj je objavivši Kunićeve epigrame uz njegovo ime dodao „kojeg nije potrebno dodatno hvaliti“. 

Kunić je napisao preko 50 tisuća stihova. Tako je ušao u antologiju sedmorice latinskih isusovačkih pjesnika iz 1772. u kojoj su se našli Dubrovčani Ruđer te Baro Bošković i Bernard Džamanjić. Autor trećine stihova u antologiji upravo je Kunić ili kako je, kao član znamenite Akademije Arkadije, koristio pseudonim Perelaus Megarides. Već u ranim školskim danima Kunić je pisao epigrame, a postao je isusovac. Godine 1773. Družba Isusova se ukida i Kunić svejedno ostaje svećenik ne napuštajući Rim iako je primjerice Leopold II. pozvao sve bivše isusovce k sebi jer je cijenio njihovu učenost. Kunić je djelovao profesor retorike i grčkog na Rimskom kolegiju, neprestano je bio u aristokratskim i salonskim krugovima. 

Dansko-njemački učenjak Friedrich Münter, koji je na putu prema Dalmaciji i Grčkoj svratio u Rim, napisao je kako Kunić često igra šah, kako danju živi povučeno i kako svaku noć dolazi u salon. U salonima se čitala i komentirala poezija, pričalo se o prirodnim znanostima, pravu i stranim jezicima te slušala glazba. Jedan od najpoznatijih salona vodila je Maria Pizzelli koja je bila Kunićeva muza i u koju se, kako svjedoči jedan suvremenik, Kunić zaljubio te 35-godišnjakinji tako posvetio oko 500 epigrama te joj čak dao i pjesnički pseudonim – Lida. Engleska književnica, prevoditeljica i umjetnica Cornelia Knight dala je malo širi opis samog Kunića.

- Čistoća uma, svetost vladanja i nedužna veselost, koje su se isticale u Kunićevu karakteru, bile su razlog, da su ga svi voljeli i štovali. Njegovi su osjećaji bili žestoki, a od prirode je bio veoma nagle ćudi; ali dubok smisao za religiju, koji je utjecao na njegov život i na njegovo vladanje, davao mu je veliku vlast nad samim sobom, koju je još više jačala njegova prirođena poniznost i jedinstvena umjerenost. U odmaklo doba života, kad sam ga ja upoznala, njegov stas i crte njegova lica bili su još lijepi, a njegova je mašta bila živa i poetična, kao što je mogla biti, kad mu je bilo 25 godina. Umro je, koliko se sjećam, g. 1796. od duge i mučne bolesti, koju je skrivao i podnosio s najvećim strpljenjem i smirenošću, tako da samo veoma kratko vrijeme pred smrt nije izlazio iz kuće. Njegova su čuvstva, po prirodi njegove profesije, bila ograničena na prijateljstva, a po svojoj toplini i iskrenosti, više su naličila onima drevnih nego modernih vremena. Bio je tako nesebičan, da se nikad nije otimao o bogatstva ili odlikovanja, a nije ih čak ni želio, premda je u svoje prijatelje ubrajao mnoge utjecajne osobe na visokim položajima. Družio se samo s čestitim ljudima, a budući da nije bio željan slave, radije se povlačio od svijeta, nego što je hrabrio približavanje novih znanaca, koji su se divili njegovu talentu. Ali ovo općenito povlačenje od svijeta nije značilo, da on taj svijet nije volio. Bio je neobično otvoren i dobrostiv u mišljenju o drugima, i ja držim, da je on zapravo zamišljao, da i ostali imaju iste vrline ili možda i veće od onih, za koje je – zahvaljujući bistrini svog uma – morao biti svjestan da ih sam posjeduje, zapisala je Knight.

Ostao je zabilježen komentar koji govori o nevjerici da je Kunića 'rodila zemlja dubrovačka', a ne grčki otok Del odnosno Delos. 

Naravno, Kunić nije napuštao krug oko njegovog prijatelja Odescalchija. Tako je talijanski dramaturg Vittorio Alfieri izveo dvije drame u Odescalchijevoj palači. Novinarski osvrti uz izvedbu predstava spominju i Kunićevo prisutnost. Inače, od Kunića se često tražilo mišljenje, a izvršavao je i funkciju cenzora, bio je onaj tko među prvima čita nova djela te odlučuje hoće li biti objavljena ili ne.
Talijanski pjesnik Vincenzo Monti uopće nije cijenio pjesnike koji su se okupljali u Odescalchijevom domu, ali je zato cijenio Kunića naznačivši kako će on na svako pitanje dati najkompetentnije mišljenje. Talijanski pisac Luigi Biondi hvalio je Kunićeve prijevode te istaknuo kako se Kunić prema njemu odnosio kao otac prema sinu. Giuseppe Marotti bio je Kunićev učenik, kolega i prijatelj kojemu je Kunić na kraju u oporuci ostavio svu rukopisnu ostavštinu. Tiskao je Marotti dva izdanja Kunićevih epigrama, a nakon svoje smrti Kunićevu rukopisnu ostavštinu dao je prenijeti u Dubrovnik. Dio se čuva u samostanu Male braće, a drugi dio upravo u Znanstvenoj knjižnici. Kunić je zakopan u bazilici Svetih apostola u Rimu. Njegovo životopis kasnije je objavio njegov učenik Gioacchino Tosi.   

Brojni su nakon Kunićeve smrti o njemu pisali kao njegov najbolji prijatelj Benedikt Stay. Pored Boškovića, Džamanjića i Staya, Kunićev prijatelj iz Dubrovnika bio je i Miho Sorkočević.  U posljednjim danima života Kuniću je ostao prijateljski vjeran Odescalchi. Inače, 40 godina je Kunić radio kao profesor. Zabilježio je tako Mauro Boni deset godina nakon Kunićeve smrti 1804. kako je njegova nastava bila  slavna, a iz njegove škole izlazili su samo najbolji. Zanimljivo, Kunić nije podupirao Francusku revoluciju. Nije pronađeno nijedno njegovo djelo napisano na hrvatskom jeziku, a kada je s 15 godina napustio Dubrovnik više se nije vratio u rodni grad. No, njegova književna ostavština je neprocjenjiva. bLu