Predavanje o hrvatskome bezumnom nasljedovatelju Ariostova Bijesnog Orlanda, Vetranovićevu Piligrinu, pod naslovom ''Ja nisam onaj, što se, da sam, čini ” dr.sc. Morane Čale održalo se 26. travnja, u Znanstvenoj knjižnici.
U godini kada se obilježava 600. obljetnica postavljanja Orlandova stupa, Čale je predavanje odmah započela ''in medias res'' s čitanjem Anđelinovićeva prijevoda djela Ludovica Ariosta. Obrazložila je načela kontaminacije koje Vetranović poslije preuzima od Ariosta. Ludost je zaraza koja ova dva protagonista zahvaća, postoje dvije ludosti, jedna podzemna koju ''šalju strašne osvetnice furije'', dok je druga vrsta ludosti otuđenje od svega ostalog, a smatra se ''plemenita i čovjeka dostojnog''.
''Ljudski život nije ništa drugo nego neka igra ludosti'' kako je to u svojoj raspravi ''Pohvale ludosti'' objasnio Erazmo Roterdamski, a upravo su njegove humanističke rasprave meta onoga na što se bazira Ariostov spjev, krhkost predodžbe o nadmoćnosti ljudskoga uma i povlaštenoga dostojanstva.
Bolešću Ariostova viteza zarazio se s njim naoko neusporedivi protagonist i pripovjedač Vetranovićeva Piligrina. I njemu odbjegla pamet naruši ljudsko dostojanstvo, primoravajući ga da se dade u potragu za lijekom svojemu bezumnom stanju. Dva su načina na koji Vetranovićev junak povezan s Ariostovim, najprije temom karakterističnom za 15. i 16. stoljeće, a to je bezumlje, ludilo i ludost, dok s druge strane simptom te ''bolesti'' kojeg Vetranović ima je tehnika kontaminiranja različitih izvora, isprepletanje jednog s drugim tako da upućuje na više stvari.
Stoga se kratki spjev dubrovačkoga pjesnika može smatrati rijetkim hrvatskim prilogom dvojakoj renesansnoj temi ludosti.
Morana Čale (Zagreb, 1959), redovita profesorica u trajnom zvanju, predaje talijansku književnost na Odsjeku za talijanistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Dosad je objavila sedam autorskih knjiga (Demiurg nad tuđim djelom. Intertekstualnost u romanima Umberta Eca, 1993; Volja za riječ. Eseji o djelu Ranka Marinkovića, 2001; Sam svoj dvojnik. Eseji o hrvatskome književnom modernizmu, 2004; Oko Kiklopa, 2005; u koautorstvu s Ladom Čale Feldman, U kanonu. Studije o dvojništvu, 2008; Theoria in fabula. Romani Umberta Eca, 2012; O duši i tijelu teksta: Polić Kamov, Krleža, Marinković, 2016) i brojne književno-kritičke i književno-teorijske članke i studije u Hrvatskoj, Italiji, Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj, Njemačkoj, Austriji, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Sloveniji. Uredila je, zajedno s drugim autorima, nekoliko zbornika međunarodnih znanstvenih skupova. Objavila je niz prijevoda književnih i teorijskih djela (Manganelli, Eco, Verne, Saba, Goldoni, Pirandello, Buzzati, Compagnon, Barthes, Calvino, Todorov). Talijanski institut za kulturu dodijelio joj je 1993. godišnju nagradu za talijanistiku. Za knjigu O duši i tijelu teksta: Polić Kamov, Krleža, Marinković dobila je 2017. Nagradu Višnja Machiedo.
Autor fotografija: Vedran Levi