U sklopu Dana europske kulturne baštine Dubrovačke knjižnice i Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku organizirali su, 24. rujna u Saloči od zrcala, predstavljanje knjige „Djela Hanibala Lucića“ koju je priredio prof. dr. sc. Ivan Lupić. Uz autora, knjigu je predstavila i prof. dr. sc. Slavica Stojan.

Okupljene je uvodno pozdravila voditeljica Znanstvene knjižnice Paula Raguž kazavši kako je ovo prvo od nekoliko događanja kojim Dubrovačke knjižnice obilježavaju ovogodišnje Dane europske baštine čija je središnja tema „Baština koja povezuje - kulturne rute i mreže!“.

Matica hrvatska u svojoj vodećoj biblioteci Stoljeća hrvatske književnosti objavila je Djela Hanibala Lucića. Nakon više od četiristo i pedeset godina okupljaju se ponovno na jednom mjestu sva preživjela djela ovog hrvatskog renesansnog pjesnika. U ovo su  izdanje uvrštena sva danas poznata Lucićeva djela priređena prema njihovim prvim tiskanim izdanjima: Skladanja izvrsnih pisan razlicih (1556) – Pariž Eleni, Pisni ljuvene, drama Robinja, U pohvalu grada Dubrovnika i Pisni razlicim prijateljem – te Sonetti (1556), čije je postojanje prije nekoliko godina otkrio priređivač ovog izdanja. Talijanske je sonete preveo Borna Treska.

Za svoga života Lucić nije tiskom objavio nijedno svoje djelo, ali ubrzo nakon njegove smrti tiskane su mu u Veneciji dvije knjige: zbirka pjesništva na hrvatskom jeziku naslovljena Skladanja izvrsnih pisan razlicih i zbirka pjesništva na talijanskom jeziku naslovljena Sonetti.

- Moramo imati na umu da je Lucić izrazito obrazovan govornik, da je poznavao najmanje tri jezika, da je svoj književni jezik gradio u dijalogu s drugim jezicima, posebno latinskim – glavnim jezikom humanističke škole koju je pohađao, te da stoga nikako u njemu ne možemo gledati nekog tipičnog predstavnika hvarskog dijalekta XVI. stoljeća. Nije Lucić zbog toga ništa manje Hvaranin, samo je potrebno da pojam Hvaranina znatno proširimo. Upravo su Lucićeve poslanice upućene književnim prijateljima najsnažnija poveznica između njegova hrvatskog i talijanskog opusa. Većina Soneta ne bavi se politikom nego poezijom, što se iz sačuvanog rukopisnog fragmenta na temelju kojega je Lucić kao talijanski pjesnik ušao u Akademijino izdanje nije moglo naslutiti. Nakon desetak pjesama koje slave postignuća mletačkih dužnosnika u Dalmaciji slijede pjesme u kojima se očituje Lucićeva povezanost s pjesničkim krugovima u Kotoru, Splitu i Zadru, dok Dubrovnik – zanimljivo je – sasvim izostaje, kao što dubrovačkih pjesničkih korespondenata nema ni u Skladanjima. Taj je izostanak posebno zanimljiv jer je utvrđeno da je Lucić inače revan čitatelj dubrovačke poezije, do koje je mogao doći samo u rukopisnom obliku, kao što je utvrđeno i to da je od svih hvarskih renesansnih pjesnika Lucić usvojio najviše dubrovačkih jezičnih obilježja.

- Lucić je hvaljen kao naš ponajbolji renesansni lirik, njegova Robinja izuzetno je važan događaj u povijesti naše starije drame, njegove pjesničke poslanice izrazito su vrijedni svjedoci naše renesansne kulture, a među njegova postignuća možemo ubrojiti i činjenicu da je svojom pjesničkom pohvalom Dubrovnika sudjelovao u inauguraciji jedne važne tradicije koja je našla nastavljače u 16. stoljeću i svoj vrhunac dosegla u Gundulićevoj Dubravci – istaknuo je priređivač ove knjige, Ivan Lupić.

Profesorica Stojan osvrnula se život ropkinja u književnom, odnosno stvarnom svijetu.

- Od antičkoga svijeta ne postoji vijest o ženama ropkinjama, nije zabilježena njihova retorika, čak ni arheologija ne pruža dokaze o njihovom životu i kulturi, one su takozvani „tihi glasovi povijesti“. (…) Čini mi se da ne treba ni Lucićevu Robinju ni druge pjesničke robinje starijih hrvatskih književnika vezivati ni za jednu povijesnu situaciju. One su nastale kao odjek višestoljetnih robovskih ruta koje su se s kontinenta spuštale u jadranske luke do Krete na Mediteranu, nastajale su iz usmenih predaja. Predaje su izvori povijesnih znanja. Čuvaju i definiraju biljeg lokalnoga na svim razinama. Imaju isječke lokalne proze, identiteta i kulturne baštine nekog područja, a ovdje je riječ o Dubrovniku. (…) U književnim djelima robinje plaču glasno, da se čuje do neba, ne bi li netko obratio pozornost, vratio ih obitelji. Ivo Vojnović je zapisao: „Da se jauk robovski podiže kao dim s oltara sve do nebesa.“ U Dubrovniku su slutili ako je netko nestao s konavoskog pašnjaka odmah se išlo u Herceg Novi tražiti ih na robovsku placu i dogovoriti otkup. Tako je kod Lucića, tako je u Gundulićevu Osmanu, preko Vodopića do Vojnovića…

Ovo je drugo predstavljanje „Djela Hanibala Lucića“. Knjiga se po prvi put predstavila u srpnju u ljetnikovcu Hanibala Lucića u Hvaru. Taj ljetnikovac Lucić je sam osmislio, a danas je u njemu smješten Muzej hvarske baštine.

foto: Vedran Levi